Zaista je neshvatljivo kako oligarhije nijemo gledaju odlazak niza obitelji u inozemstvo. Pričaju mi da je u Dublinu hrvatski drugi jezik. Postoje čitave kolonije Slavonaca koji su otišli. Koja tragedija. U posljednjih stotinu godina gladni narod slijevao se u tu pokrajinu. Bilo je važno imati za jesti. To danas očito nikome nije važno. Što vrijedi plodna zemlja na kojoj sve raste, kada ljudi ne mogu prodavati proizvode nego caruju uvoznici jeftine, trećerazredne i zamrzavane hrane? Propali su industrijski pogoni, mase su na ulicama. Nakaradna politika poticaja, tipično hrvatski, omogućila je laž, prevaru, muljanje na svim razinama. Sela su opustjela, da stvar bude bizarnija, čak se i birtije zatvaraju jer u njima nema tko piti.
Nijemci trljaju ruke. Opet će, kao šezdesetih, dobiti jeftinu i kvalitetnu radnu snagu za obavljanje prljavih poslova. Gladni Hrvati koji ne žele biti u svojoj zemlji gdje je milijun ljudi egzistencijalno ugroženo, bit će spremno krvariti u njemačkim čeličanama, prati zahode i šljakati po tvorničetinama. Naravno oligarhijama je predivno, plaćice, privilegiji, automobili, uhljebljivanje rodijaka i partijskih jarana. Problem je što je sve manje onih koji rade i sutra će se dogoditi da nitko neće puniti kazan za sve ono što oni žele imati. Potpuno je jasno, mediji svaki dan iznesu neku priču, gdje irski konobari kažu da imaju za podstanarinu, ali i za jesti. Dapače, neki su se toliko dobro snašli da su kupili primjerice automobil. Vani je naprosto bolje jer ti rad omogućuje kakvu-takvu egzistenciju, pa čak i napredovanje ako čovjek ima specifična znanja, ponajviše u kompjutorskoj industriji. U nas su na svim mjestima krivi ljudi, umreženjaci bez sposobnosti i osobnosti.
Ima jedan kafić na čiju terasu, kada uspijem dobiti neku crkavicu, sjednem. Pedesetak metara nalaze se kontejneri. Svakih deset minuta ljudi srednjih godina, neki vrlo uređeni i plemenita izgleda, možda čak i fakultetski obrazovani, traže boce. Ne znam ima li koja zemlja na svijetu, možda tek Rumunjska i Bugarska koje su od zemalja Europske Unije jedine lošije od Hrvatske, a da se tako mahnito prekapa po smeću. Očito je da naši oligarsi takvo što ne vide jer ih to ne zanima. Sit gladnome nikada nije vjerovao. Mahnito kopanje po smeću nešto je najstrašnije i najnedostojanstvenije što se jednom narodu može dogoditi. A upravo su oni kroz četvrt stoljeća svojim nakaznim ekonomskim politikama doveli do ovoga. Nažalost, još ih nitko nije kaznio zbog toga.
Nema sumnje, zaista će se dogoditi ono na što upozoravaju demografi. Stotine tisuća iskoristit će liberalizaciju tržišta rada i otići. Zemlja će pasti na tri milijuna stanovnika. Oni koji su otišli, već sada govore da se neće vratiti. Oni koji imaju srednje godine duboko žale što odavno nisu otišli. Ono malo domoljuba i lokalpatriota, pri tome ne mislim na lažnjake kojima su puna usta hrvatske i puni džepovi narodnog novca, postaju sve umorniji. Ako se još dogodi da na slijedećim izborima narod ponovno izabere krvnike, lažljivce i laprdljivce umjesto novih, neiskvarenih i društveno osvještenih, ova će zemlja propasti.
A tada ću svoju divnu ženicu pustiti da ode u inozemstvo gdje bi već odavno otišla da nije mene, budale koja još vjeruje da je moguće mijenjati svijet.