Drage moje i dragi moji, bio sam u samom središtu hrvatske politike. Gradonačelnik Đurđevca Željko Lacković pozvao me da prvi puta u životu pogledam Legendu o picokima. Sjajan kulturno umjetnički performans poznat u svijetu. I Laci je sjajan momak. Dobio je izbore da bi ga složna i simpatična HDZSDP bratija srušila na proračunu. Na ponovljenim izborima pomeo ih je i natamburao po golim guzicama jer jedino to i zaslužuju dobiti.
U subotu ujutro bio sam zapanjen kada je predsjednici Kolindi Grabar Kitarović otkazao pokroviteljstvo. Naime, tri mjeseca ljudi iz Đurđevca pokušavaju stupiti u normalan kontakt s Uredom predsjednice. I ni pisma ni razglednice. Čovjek je bio, i ne samo on nego i cijeli Đurđevac, duboko pogođen ignorancijom nečega za što smo svi u Hrvatskoj čuli. Svaki je predsjednik države do sada bio pokrovitelj, dolazio u Đurđevac ili poslao izaslanika. Nije mi jasno zašto se HDZ-ovci ponašaju kao divlji gorštaci. Velik broj sam ih zvao u svoju emisiju, ostavljao poruke tajnicama i glasnogovornicima, a od njih ni pisma ni razglednice. Kolinda mi se čini solidnom curom. Kako je moguće da joj je ured pun Hobita?
U četiri poslijepodne stigla je vijest da će osobno Zoran Milanović doći. I došao je. Iznenadila me činjenica da se vrlo ljubazno obraćao Picokima, hodao je u povorci do Starog grada, održao govor u kojem je rekao da se nitko ne treba zahvaljivati ministarstvima koja su sponzorirala Legendu o picokima jer da je to naš novac. I svatko normalan bi rekao bravo premijeru da taj isti čovjek nije tri i pol godine ratovao sa cijelom zemljom, bio bahat, recitirao latinske, ispijao pjenušce i skijao. Boljela ga je kita za nas.
E vidite, da su Zoran i Karamarko, Josipović i Kolinda bili normalni i društveno osvješteni, svjesni da su oni servis a mi vlast, da je novac naš a ne njihov, sve bi bilo drukčije. Ja bih imao svoju emisiju prije pet godina jer to apsolutno zaslužujem svojim talentom i sposobnošću. Ako ne ja, a tko zaslužuje? Uhljebi i partijski jarani? Izdajnici novinarske profesije? Vilija Sinčića možda bih snimao kao uspješnog elektrotehničara koji se u Belici sa curom posvetio sadnji egzotičnog povrća. Malo me jebe kralježnica pa bih Pernara upoznao u nekoj ambulanti i uokolo pričao o simpatičnom ludovu opsjednutom politikom. Danijela Galovića snimao bih zbog ljubavi prema poludragom kamenju. Dado Zorić imao bi restoran ili slastičarnu u koju bih zalazio jer čovjek je mag za te stvari. Bunjac bi bio urednik nekog portala pa bi se u Međumurju nazdravljali uz dobre gemište, Mihaelu bih poznavao kao pjevačicu u usponu, a Runtić bi mi uz fiš objašnjavao zašto je Osijek najljepši grad na svijetu.
E vidite, svi oni, politički svemoćnici, nisu bili normalni. I zato smo mi završili na ulici, nezaposleni, ovršeni, blokirani, deložirani. Prisiljeni smo svakoga dana gledati ljudsku nesreću, nepravdu, nejednakost, njihov nepotizam i klijentelizam u kojem nema mjesta za nas. Postali smo zvijeri u kavezu. Oni su nas takvima napravili. Iskren da vam budem, ja nisam neki namćorast tip, još manje revolucionar. Da su mi dopustili da budem debeli i stari tata koji se bavi novinarstvom i sjedi na terasi uz pristojno vino, ne bih se bunio. Ali zaista su me pretvorili u šugavog i gladnog psa, zaboravivši pri tome da nisam glup, neobrazovan, neupućen gnom kojeg će oni, smradovi, tajni špijuni, neradnici, psihopati šutati u guzicu. Da me ne bi tko krivo shvatio, svi oni koje sam imenom pobrojao, zaslužuju biti moji prijatelji. Ali ne zaslužuju da ih kao vreće nose u marice, stavljaju na ruke lisice, privode na obavjesne razgovore. Našli smo se na jednom mjestu iz muke, a ne zato što smo tako htjeli.
Moguće da sam i poludio u međuvremenu. Ali ja više ni za koga nemam opravdanja niti sam spreman bilo kome opraštati pogreške. Jer oni ljudskost pokazuju samo nekoliko mjeseci pred izbore. Ili jesi ili nisi čovjek. Ne može se čovjek biti samo pola sata u jednom danu.