DAN POSLIJE
Sjedio sam u zahodu i plakao. Sakrio sam se od žene jer su me naučili da muškarci nikada ne plaču. Da me vidjela, razumjela bi. I ona je četvrtak i petak ujutro bila u dvorištu obitelji Cvjetković. Ali znam, plač je okidač koji čovjeku pomaže da iz sebe ispusti otrove. Dolazi novo doba, ono u kojemu smradni kukavice, pohlepnici koji su ovu državu upropastili neće imati prođu. Neće nas više moći ucijeniti egzistencijom jer mi ćemo njima uzeti egzistenciju na koju su navikli. Ako pogledate njihove biografije, nitko nikada nigdje nije radio. Nikada ih neki zlotvor nije bez razloga ošamario i onda bacio na cestu. Oni su naprosto umreženi uhljebi. Bojim se da čak i nisam svjestan koliko poštovanje smo u narodu stekli svi mi koji smo se drznuli, anarhisti, prijetnja ustavnom poretku, jer smo u petak ujutro bili u onom dvorištu. Siguran sam da se taj dan pisala nova povijest Hrvatske. Ne zemlje kukavica i lažljivaca, nego zemlje onih koji neće popustiti. Nekima se čini da je riječ o nadobudnim curicama i dečkima. Neistina, sve je više sjedokosih kojima je dosta poniženja. Pa zar nismo, neki od nas ratovali prije četvrt stoljeća, zar nismo financirali rat, zar nisu ginuli ili stradavali naši rođaci. Za što? Za zemlju u kojoj milijun ljudi nema što za jesti? Za zemlju u kojoj su debeli ovrhovitelji svakim danom sve deblji, a mi mršaviji? Za zemlju u kojoj moram poput vraća kemijati da bih platio struju?
Priznajem, jako mo pogodilo ovo sa Cvjetkovićima. Ali tko sam ja da im sudim i iz zlatnih ih snova budim? Sada sam samo spremniji no što sam bio prije dva dana. Zamislite, zovu me oni koji još jučer nisu imali muda da im pred izbore pomognem. Da se u narodu pokažu i da narodu slažu da imaju muda. Ali ok, ne treba zaista biti strog. Gospodo saborski zastupnici, svi vi koji bi jako htjeli još četiri godine lezilebovanja, drkuljenja za govornicom. Slijedeća deložacija je krajem rujna. Izvolite doći. Ja ću srediti da vas ne gledaju poprijeko, nećete spavati cijelu noć, možda ćete biti gladni jer sirotinja nema što za ponuditi. A ujutro će vas nositi kao vreće, ili neće jer navodno imate imunitet. Ali ćete spoznati nešto što nikada niste. Jedno jutro ćete se pogledati u ogledalo i reći, jebote, pa ja se ne stidim samoga sebe.
I na svakoj ćemo slijedećoj deložaciji umirati iznutra od stida što imamo ovakvu državu za koju ste vi, ne ja, odgovorni. I nakon svakog neuspjeha kada ljude bace iz njihove kuće plakati u zahodu.
Ali ne zajedno. Ja plačem sam. A ako se baš mora, u društvu časnih ljudi.