KAD SI MARGINALAC
Priča je poučna, mnogi od vas ćete se prepoznati. Puno puta sam pisao kako sam ostao bez posla, bio izopćen iz medija i kako sam grčevito zvao svakoga koga poznajem, a taj je umeđuvremenu postao mudo, ali bez ikakvog uspjeha. Na telefon su mi se odbijali javiti oni kojima sam vraćao kockarske dugove i jamčio kredite. Nakon godina samoponiženja sam shvatio da ih ne zanimam. Nije bila bitna moja biografija vrhunskog i nagrađivanog reportera koji je radio najviše poznatih emisija u ovoj državi. Ja nisam bio dio partijskih oligarhija, nisam imao rodijake i interesnu skupinu. Postalo mi je jasno da oni nemaju nekakvih osjećaja spram činjenice da nemam što jesti ili plaćati račune. Taman i da sam pao na pločice u kuhinji i krepao od gladi, bio bih tek nekoliko dana tema žutih medija, patetiziranja i lažnog naricanja.
Pretpostavljam da sam tada poludio. Svatio sam da nikakva poniznost ili šutnja ne pomaže i da se mora iz korjena mijenjati sustav. Umreženi i uhljebljeni nikada ništa nama neće dati ako mi sami ne odlučimo uzeti. Tada sam javno progovorio o nekima koji su zvijezde samo zato jer iza njih stoji moćna interesna skupina navijača. To što sam ja unatoč dokazanosti gladan, očajan i na rubu samoubojstva nije nikoga diralo. Ali zato su do neba vrištali čim bi se zadiralo u interese nekoga iz njihove skupine. Pobrojao sam im povlaštene kredite koje su dobili, gradske stanove, menadžerske ugovore, uredničke statuse, putovanja, dnevnice, da su doveli svoje jebače i jebačice i omogućili im nezaslužene privilegije. Dakle, rekao sam im da su bezvrijedni smradovi koji se nisu dokazali radom.
Jedan od fascinantnijih slučajeva je onaj bivšeg rukovodstva HND-a. Jedna urednička smraduša priznala je javno da je skinula moj tekst na intervenciju uvrijeđene trećerazredne političke pičke. Umjesto da skoče na zadnje, obrišu pod sa smradom, oni su pisali pismo Radmanu da ima u inozemstvo vratiti jednog nadaleko znanog privilegiranog uhljeba kojeg je zbog laprdanja po medijima povukao. To je bilo važnije od eklatantnog cenzuriranja.
Kada sam nakon dugo vremena dobio tv emisuju, afirmirao je, dobio pozornost publike, zamolio sam jednog prijatelja od utjecaja da se malo o njoj piše. Nije meni do intervjua i napisa, bilo ih je nerojeno, ali to se tako radi. Zar zaista mislite da se neki po medijima rastežu jer to tako narod želi? Ne, oni samo imaju svoje jarane na pravim mjestima. Uzbuđen mi nakon nekoliko dana javlja, svi te mrze, kosa im se diže od tebe.
E vidite dragi moji, oni mrze svakog tko je odlučio srušiti njihove uhljebničke mreže, onog tko se suprotstavlja, tko govori javno ono što oni nikako ne žele čuti. Oni bi da su i dalje moralne vertikale, stanovima, privilegijima i jebačicama i jebačima unatoč. Oni zazivaju red i poštivanje zakona koje su donijeli sebi, a nas pustili da crknemo od gladi. Oni ne žele da se suprotstavljamo deložacijama i hapse nas jer sirotinji uključujemo struju. Oni ližu dupe debelim ovrhoviteljima nesvjesni da su taj sitni, mali dupeuvlakački tip miševa.
Ali ne može se zaustaviti kotač povijesti. Ovaj nakaradni sustav mora se promijeniti, a da bi to mogli izvesti, moramo ukloniti s javne scene njih, vječne uhljebe, bijednike, slugane, šugava pseta koja za trulu kost spremno mašu repom.