HRT je javna ustanova. Zadužena da u ime naroda proizvodi program od nacionalne važnosti koji stoji novca, a nije komercijalan, obrazovni, dječji, znanstvani, dokumentarni, dramski. Takav program televizije s nacionalnom koncesijom u privatnom vlasništvu ne žele proizvoditi. To je skup sport. Najvrijednije što HRT ima jest arhiva. Stari audio i video zapisi iz primjerice 1959. o životu ljudi u nekom kraju vrijede zlata. Zato je i uvedena pretplata. Upravo da se proizvode takvi programi i čuva arhiva.

Ali ona se pretvorila u nasilničko utjerivanje poreza onima koji imaju tv, radio, kompjutor, mobitel. RTV pretplata u Hrvatskoj najveća je u Europi. Naravno, ne zato da bi oni proizvodili kvalitetan program od nacionalne važnosti, nego da bi se zbrinulo gomile uhljeba, slugana partijskih oligarhija koji su ondje da bi redovito dobivali plaće. Milijuni se bacaju u vodu. U ovom trenutku ondje radi 3000 ljudi od kojih su, prema istraživanjima specijaliziranih agencija, 2000 viška. Oni godinama primaju nezaslužene plaće dok se ljude bez posla, ovršene, blokirane i deložirane, tuži, dodatno ovršuje i zastrašuje, te sudski tjera da tu pretplatu plaćaju. Činjenica je da većina tamo ne radi osam sati dnevno, da imaju gomile godišnjih odmora, da nitko zbog nekvalitete nije dobio otkaz, da za razliku od zlostavljanih ljudi na privatnim televizijama imaju sindikalna prava i da su do jaja umreženi sa moćnicima koji odlučuju o našim sudbinama. Većini njih posao služi za osobnu korist. Da se razumijemo. HRT nisu samo poznate face. Ima tamo glomiletina čistačica, vozača, vatrogasaca, Pravna služba koja je izgubila svaki spor, ili ona koja je meni, tada voditelju dala košulje da u studiju ne izgledam kao odrpanac. Pet godina kasnije, kad sam dao otkaz, tražili su im da sad već isprane košulje vratim. Vratih im. Ali godinu kasnije, oni meni šalju opomenu u bivšu redakciju da im vratim pet košulja jer da će mi dati otkaz. E vidite, to vam je HRT. Kad otvorite bilo koja vrata, na vas padne desetine onih koji žive na grbači naroda.

Jedan od zadataka zbog kojih ih plaćamo je i objektivno informiranje. Iako je uvriježeno mišljenje da netko sve to kontrolira, riječ je o općoj jebatanji. Kada pripadnici jedne oligarhije dođu na vlast, oni postave svoje ljude. Oni vladaju Dnevnicima i Vijestima, nameću svoj svjetonazor i ideologiju. Ali ima i pripadnika druge ideologije i svetonazora koji imaju sve privilegije, urednička mjesta, visoke plaće i čekaju da ovi padnu, a njihovi dođu na vlast. Vrana vrani oči ne vadi. Nema profesionalizna nego je riječ o interesnim skupinama. Ništa tamo nije objektivno ni profesionalno. Sve je to služinački mentalitet. Nitko ne razmišlja o interesu naroda kojeg je znatno više od njih nekoliko tisuća, dobro uhljebljenih i privilegiranih šupaka. Općenito, na HRT- u ima časnih i radišnih ljudi, potom sitnih lopova koji resurse televizije koriste u privatne svrhe, potom zvijezda, savjetnika, producenata koji imaju silne nezasluženo visoke plaće od dvadesetak tisuća kuna pa ne moraju krasti, zatim velikih lopova koji dobivaju mito da bi kupovali strane materijale, sportske prijenose, sapunice, dokumentarce i zabavne emisije od privatnih hrvatskih produkcijskih kuća. Poznato je da je riječ o deset posto. Na vruhu su najveći šefovi. Oni sve amenuju. Protiv jednog sam prije pet godina svjedočio u DORH-u zbog eklatantna krimimala, javno o tome pisao, ali ništa se nije dogodilo.

Vidim da se ljudi iz Živog zida čude, misle da je riječ o nekakvoj cenzuri što je naivno. Naravno da skupinama umreženih i dobro uhljebljenih ne trebaju divljaci koji ruše ustaljeni poredak. Jer ako ćemo spriječiti njihove ovrhe, uključivati isključenu struju siromašnim jadnicima, onda oni gube. U tome sudjeluju ne samo direktori nego urednici, pa i novinari. Jer sutra ako netko propita količinu i kvalitetu njihova rada, oni padaju. I zato će učiniti sve da to spriječe. Nitko od takvih ne može voljeti Živi zid. Zato tobože cenzuriraju, ali zapravo ignoriraju, prave se da ne postoji.

Ono što ja mogu preporučiti ljudima koji će nakon parlamentarnih izbora ući u Sabor jest jednostavno. Jedna od važnijih stavki, neće nas nahraniti,ali je bitna zbog toga da se prestane vrijeđati ovaj narod, jest hitno smanjivanje pretplate i zaustavljanje ovrha. Nakon toga treba proučiti europske modele i sasvim ukinuti pretplatu. Nakon toga će napokon biti otpušteno na tisuće lezilebovića, a neki će časni i pametnI direktor stvoriti ekipe sposobnih timova koji će, baš kao i BBC, proizvoditi vrhunski program koji će se gledati u Europi. Upravo ovaj zbog kojeg se plaćala pretplata. Imamo mi sjajne priče samo ih nema tko ispričati.

I debeli i mršavi su prestravljeni. Jer ne treba biti previše pametan da se shvati kako HDZ ne može dobiti izbore. Najviše što može je dobiti jest relativna većina, ali mora svakoj od strančica u svojoj koaliciji udijeliti saborski mandat.

A kad ga udijeli, nema dovoljno za sve one zaslužne jurišnike što se već vide u zgradi koju bi trebalo iseliti i pretvoriti u elitni hotel za Japance, a Sabor neka bude u Buzinu, Remetinačkoj cesti ili Sopotu. No ni to nije sigurno. Igrajući na kartu radikalizma, zloupotrebe nekih branitelja koji, umjesto da rješavaju problem braniteljske populacije, pogotovo gladnih, ovršenih, blokiranih i deložiranih, jer i među njima su brojni branitelji, nastoje HDZ dovesti na vlast dizanjem revolucija. A pogotovo nesposobnošću Tomislava Karamarka da bude lider, čovjek koji javno i jasno govori bez besmislenog papirića kojeg neprestano nosi i u njega zaviruje, ova grupacija homogenizira SDP-ovsku ekipu, neradnika, nesposobnjakovića, umreženjaka, iako, treba priznati, ne i pljačkaša ove zemlje. I debeli i mršavi sa puno znoja na čelu raspravljaju o tome kako će reagirati potencijalni partneri, ORaH i Živi zid. Pri tome se nepogrešivo pokušava nametnuti priča kako će Mirela kod SDP-a, a Živi zid u HDZ.

Meni se događa neobičan fenomen otkad sam počeo raditi emisiju „Bitno“ na Mreža TV. Mole me vrlo utjecajni ljudi da umjesto njih zamolim neke druge, značajne političare drugih opcija, da pitam bi li se htjeli naći s njima i razgovarati o predizbornoj i postizbornoj suradnji. Ponavljam, vrlo značajne i utjecajne političare koji će stvarati novu hrvatsku povijest. I ja to spremno radim duboko vjerujući da je to za dobrobit Hrvatske. Mirim lijeve sa lijevima, desne sa desnima, najlakše je kad se lijevi i desni nađu na jednom mjestu. Vole se jer su isti. A kako svi misle da sam ja jako važan u Živom zidu, tako me mole da pitam Sinčića, Pernara, razne druge. Čak i to spremno radim, prenesem poruku jer, ponavljam, sve je dobro što je dobro za narod i za našu zemlju. Mi imamo samo jednu zemlju i samo jedni druge.

Dakle, da skratim, može mi se dogoditi da me HDZ zamoli da ih spojim sa Živim zidom. Te curice i dečke vidim jednom tjedno i znam kako dišu. Problem je velik. Oni će reći, spremni smo pregovarati s HDZ-om ali ne sa nelustriranim udbašima, smradnim sisivcima, lažljivcima, pljačkašima narodnog, psihopatima, onima koji idu u crkvu, a varaju žene, ideološkim harangašima, nosačima bista, ustašama i partizanima.

Nekako mi se čini da jedini koji zadovoljava njihove kriterije za pregovarača jest gospodin Vladimir Šeks.

U vrijeme kada sam počeo studirati postojale su dvije grupacije mladih ljudi s kojima sam se družio.

Ovi prvi, studirali su mahom filozofiju, književnost ili indologiju. Ti su išli u Kulušić, Lap, Mošu, slušali Novi val. Bio sam na svakom koncertu kraljeva rocka, odlazio u Blato, poznavao primjerice već onemoćalog Jožu Severa, išao na Jutra poezije koje je držala Ružica, proveo sate i sate u razgovoru ispod fotke Tina Ujevića. Ovi drugi studirali su povijest. Moram priznati da su me začuđivali ti mladi ljudi koji su bili opterećeni ustašama i partizanima, Bleiburzima i Jasenovcima, milicijom, a posebno UDBOM.  Začudo, spominjali su neke ljude iz, najčešće hercegovačkog ili imoćanskog kraja, koji su navodno bili suradnici te tajne službe. Ja tada nisam poznavao niti jednog takvog. Ali oni su žestoko po studentskim domovima verbalno progonili udbaše. Nikad im nije bilo dosta tih priča.

Puno godina kasnije, kada se cijela država pretvorila u pričaonicu o ustašama i partizanima, nosile se biste, gazile crvene i crne guje, krenuo sam čitati na desetke knjiga o Titu, Paveliću, Hebrangu, Luburiću, Nediću, Leonu Rupniku, Ljotiću, popu Đujiću. Tada sam se uvjerio da svijet nije samo crni ni bijeli i da mnogi od likova iz tih knjiga nemaju jednoznačne biografije. Studenti povijesti u međuvremenu su postali utjecajni, pogotovo u strankama koje su se prozivale desnima i neprestano pričale o lustracijama, crvenim zvijezdama, ukidanju imena ovoga ili onoga trga. I naravno, o udbašima. Ta se priča neumorno vrtjela po medijima iako je, baš kao u biografijama likova iz Drugog svjetskog rata, bilo jasno da niz ljudi ima začudne, nejasne i frizirane biografije. Pogotovo što su u te desne stranke pohrlili deseci tisuća komunista od kojih su neki imali strahovito značajne funkcije u bivšoj državi. Upravo su oni bili najglasniji u antikomunističkim akcijama i opet, neizostavno, otkrivali udbaše. Na kraju je postalo jasno da se o svima njima danas priča kao udbašima.

Apsolutno sam za lustraciju. Svi oni koji su navodno radili za tajne službe moraju biti eliminirani, pa čak i sudski odgovarati. Jer zagadili su nam umove svojim prozivanjem čas ovoga, čas onoga, a nikada nisu pokazali papire. Što je još zanimljivije, neki od pripadnika jugoslavenskih tajnih službi, za koje se zna da su za njih radili, odigrali su vrlo značaju ulogu u stvaranju hrvatske države. Problem je međutimu tome što su nas, ljude srednjih godina nadrogirali svojim udbaškim pričama, a mladima onemogućili budućnost. Umjesto da su uklonjeni jednom za svagda, oteli su budućnost našoj djeci. Lijevom su nosali biste i trkeljali o udbama, a desnom grabili iz narodnog kazana. Upropastili su i opljačkali državu. Danas imamo stotine tisuća nezaposlenih ljudi, Hrvatskom se širi glad i ojađenost, ali, što mi je drago, rast otpora protiv njih. Nitko ne može garantirati, iako su se mnogi već vidjeli u sedlu, što će donijeti ovi izbori. Zato se gamad još žešće obračunava, upiru prstom jedni u druge i proglašavaju se udbašima.  Budući da nam ne mogu donijeti boljitak i ekonomski prosperitet, uhvatili su se tajnih službi kao pijanci plotova.

Nije mi ih žao, ali mi se gade. Utoliko, papire na sunce nakon ovih izbora i lustrirajmo ih jednog po jednog. Za ono što su nam napravili nema milosrđa za njih. 

Ono što nas ubija kao narod jest odsustvo društvene odgovornosti kako prema sebi, tako i prema drugima. Ovih dana čitamo kako je 100 000 Iraca izašlo na ulicu zbog povećanja cijena vode.

Tamošnji su ljudi potpuno svjesni da je riječ o bezočnoj deračini. U nas se takvo što gotovo u pravilu ne može dogoditi. Jer mi smo magarad koja dopušta da nas se uzjaše. Cijene svih režija otišle su u nebo. U međuvremenu je izgubljeno tko zna koliko radnih mjesta. Svakoga dana stižu prijetnje ovrhama, jadnicima se isključuje struja ili voda, a mi šutimo. Kažu mi da Građanska inicijativa „Za referendum“ skuplja potpise do ponoći premda je već prvi dan stotine tisuća nas trebalo pohrliti na štandove. Ali se zato, kad su skupljani potpisi za predsjedničke izbore, stajalo u redovima kao da se nešto dijeli.

Sjetite se i prosvjeda Udruge Franak. Iako nas je bilo 15 000, trebalo nas je 100 000 okupirati glavni zagrebački trg. Ali okolne ulice bile su pune lokatora i žderača kojima je očito dobro. Ili su pak samo lažnjaci koji žive na dug? Kuknjava ministra Lalovca bjelodano je dokazala da smo u raljama bankarskog lobija. Zar jedan ministar suverene zemlje mora na koljenima klečati kako bi bankama objasnio da ne mogu upropastiti cijeli jedan narod? Debeloguzani po Saboru i Vladi beru privilegije, tui tamo dođu na posao, kupuju se Audiji s grijanim sjedalima, a istodobno ukida sića iz nagradnog fonda za talentiranu djecu jer se tobože štedi. Pa što ne štede na sebi, jebem im mater, nego na pametnoj djeci koja će nam biti budućnost? Ili je ipak bolje da ta djeca na vrijeme shvate da ih nitko s njihovom pameću ne treba i da je bolje da pakiraju stvari i odu u inozemstvo? Ovdje je sve posloženo da imaju uhljebi i umreženjaci. Zašto njima nije jedan mjesec isplaćen minimalac da bi sposobna i pametna djeca dobila nagrade?

Dragi moji, zato djelujmo. Svatko neka djeluje na svoj način. Ali bitno je suprotstaviti se nasilnom sustvu koji je pljačkom, nemoralom i bezosjećajnošću uništio narod. Izađite na ulice, prosvjedujte, potpisujte, pišite na društvenim mrežama, krenite na deložacije, uključujte jadnicima struju i vodu, neka se napokon ohrabri smradna novinarska stoka, što poput bijednih miševa cenzuriraju i prešućuju. Ali, vjerujte mi i njima polako iz guzice dolazi u glavu. Još do prije mjesec dana neki nisu ni pomišljali javiti mi se na telefon, a kamo li pristati i doći u moju emisiju. Sad kada u nju dolaze oni koji iz večeri uvečer  s prezirom gaze političke oligarhije,  i oni bi štogod rekli. Nema problema. Premda sa zadovoljstvom gledam kako im guzica žvaće gaće. Tek dolaze za njih teška vremena. Jer nas, koje su bacili na ulicu, uzeli egzistenciju, grohotom se smijali kada smo gladovali, nitko više ničim ne može kupiti.  

Priča je već ispričana, ali rijetkost je zemlja poput ove koja je toliko razgranala uhljebničku mrežu. Na grbači naroda, bolje ili lošije živi armija ljudi. Od politike preko udruga, umjetnika, intelektualaca, sportaša, administrativaca svake vrste, institucija, javnih, državnih, županijskih, općinskih. Svi poput ptića u gnijezdu imaju razjapljena usta. I primaju pare koje nisu zaradili. Ukoliko dirneš u dobro uhodani sustav svi ti divni ljudi, branitelji ljudskih prava, liberali i demokrati, odjednom prestaju biti dobrohotni. Onoga tko preispituje njihove privilegije u najmanju ruku ne vole, a često se ide i u histeričnu mržnju. Naravno uz uhljebništvo u Hrvatskoj postoji veliko odsustvo pameti i obrazovanosti, kukavičluk i jal. Jer oni koji ne znaju savršeno detektiraju one koji znaju i nastoje ih uništiti. Pri tome su najprljaviji mediji. Postali su vlasništvo partijskih oligarha, bogatuna što se obogatiše na kriminogenim privatizacijama, mutnim odvjetnicima koji u sprezi sa moćnim političarima odrađuju milijunske poslove za državne i gradske službe. Mnogi vrijedni novinari bačeni su na cestu, a ostali egzistencijom ucjenjeni klinci ili pak kukavice i dupeuvlakači.

Nije stoga čudno da se ovih dana zazivala zakonska zabrana djelovanja Živog zida. Niti jedna jedina pravdoljubiva organizacija nije se usudila reći da svugdje u svijetu postoji građanski neposluh. Jer ako nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost. Svi mi koji smo protiv svoje volje postali marginalci, bez posla, egzistencije, dostojanstva, koje se ovršuje jer nemamo za platiti struju i vodu, nastoji se dodatno poniziti tako što su nam uzeta sva prava. Banke su te koje mogu nezakonito poslovati bez posljedica i državi prijetiti kada odluči smanjiti zatezne kamate. Nema tu prava na rad, školovanje, zdravstvo i socijalnu skrb. Ima ako si pljačkom postao milijarder, ali ako si pošteno radio, zaradio mirovinu, ako nisu umrežen i uhljebljen ili te pak ne voli neki takav, a odlučuje o tvojoj sudbini, evo te na ulici ili nemaš što jesti jer su mirovine minimalne. Odjednom se upravo organizacije koje se deklarativno bore za prava spolnih, rasnih, nacionalnih i inih manjina, najviše zalažu za korist uhljeba. Jer tobože treba poštovati zakone. Sve drugo je, jelte, anarhija. Pa se onda glasno urla i rade medijske harange oko Markićkinih inicijativa, a mrtvo hladno gleda agonija milijun ljudi koji imaju ozbiljne egzistencijalne probleme. Pa ne možemo spavati ako neki gay par ne bude mogao usvojiti djecu, ali nas zaboli kurac što taj isti gay par, znam ih, molili su me da im nešto pomognem, živi od socijalne pomoći jer baš kao i svaki par, homo ili hetero, nemaju posao, nemaju što jesti i podstanari su.

Budući da sam protiv svoje volje gurnut na marginu, oduzeto mi je pravo na zapošljavanje jer naprosto nisam dio uhljebničke strukture, nisam lijevi ni desni, zabole me kita za ustaše i partizane, nemam partijske jarane i nitko mi nije rodijak, jedino kako se mogu ponašati jest poput zvijeri u kavezu. Ako mi ne daš, pogotovo ako mislim da vrijediš manje od mene, ja ću uzeti silom. Umjesto da gladujem i čekam da mi isključiš struju ili vodu i istjeraš iz stana, ja ću mijenjati nakazni sustav nejednakosti. A to znači da ću biti uz one koji mimo zakona smradnih elita, ali zato prema zakonima božanskim i pravedno ljudskim, pomažu sirotinji. Bogatun i uhljeb nikada neće prihvatiti da stečeno mora dijeliti s narodom. Onda mu se to mora objasniti na drugi način. Dakle, građanskim neposluhom koji ih iritira, ali je ljudski pravedan.

Bilo bi neobično glupo, premda po Živi zid što se mita i slave tiče, dobro, da ih tko pokuša zabraniti. To bi pokazalo kakav jad, kukavice, bijednici, odnarođeni egotripaši vladaju narodom. Nažalost ni narod nije neki nivo. Da jest davno bi ih nabio nogom u debele guzičetine.

Na travi poljudskog stadiona ukazala se svastika. Netko ju je kemikalijom ucrtao u travu. Već na poluvremenu utakmice zavrištali su svi hrvatski mediji, sazivane teskovne konferencije, vijest se proširila regijom i Europom.

Postoje razne teorije. Da je riječ o nekoj neodgovornoj budali jer, ruku na srce, u Hrvatskoj nema organiziranih nacifašističkih skupina iako su i to mediji pokušavali naći. Druga je teorija da je riječ o sabotaži Mamićevog i Šukerovog HNS-a od strane frustriranih, ali dobro organiziranih Hajdukovaca koji se, ovom po poštenju, simpatičnosti, obrazovanju i uljuđenim manirima znanom dvojcu žele osvetiti zbog Dinamove dominacije, ali i zagrebačke vladavine nogoloptanjem dugi niz godina. To bi u konačnici moglo značiti izbacivanje nogo vrste iz natjecanja, što bi za opsjednute ovom igrom bila prava tragedij, a još veća za one iz vrha HNS-a koji zarađuju milijarde. Treća je meni najdraža. Tajne službe organizirale su sve to da bi Hrvatići još jednom neumorno pričali o ustašama i partizanima, nosali biste, pjevali po Kumrovcu i Beliburgu i tako ne pričali o dužničkom ropstvu, diktaturi banaka, rasprodaji hrvatske imovine, nezaposlenosti, jadu, depopulaciji i deložiranju sirotinje iz domova. Teorija je uvjerljiva i zbog toga što je trava zalivena kemikalijom nekoliko dana prije, održavani su treninzi i nitko to nije primjetio sve dok se nisu upalili reflektori. Netko, očito stručan, znao je kako napraviti kukasti križ koji će baš pod reflektorima biti vidljiv. Jer da sam sto puta nacifašist, ja ne bih znao kako ucrtati znak da danima stoji i nitko ga ne primjeti dok lampe ne zasvjete i postane vidljiv cijelom svijetu.

E, vidite dragi moji, dileri nepameću i mentalnim smradom, savršeno su odradili posao. Danima se priča o Karamarku i UDBI iako nikako da netko pokaže te papire pa da vidimo što u njima piše. Iskren da budem, nikada nećemo vidjeti te papire jer u njima po njih piše svašta neugodno, nemoralno i kriminogeno. A dok se UDBA i SUDBA, baš kao što kurva kurvi kaže da je kurva, međusobno obračunavaju, naša agonija postaje sve veća. Sveopća medijska cenzura uz odbijanje mnogih da misle svojom glavom, nameće nam isključivo sporedne teme. Ne želim se baviti svastikama. To neka rade policajci i poslije sudovi. Ne zanimaju me ustaše i partizani, neka djeci istinu o tome objašnjavaju učitelji i profesori. Ne zanima me što Vesna Pusić misli o Karamarku jer me zanima što misli o činjenici da milijun egzistencijalno ugroženih građana plazi hrvatskim selima i gradovima. Jebe mi se što u nekoj emisiji o Međugorju misli neki sporedni profesor kad je sve ionako u rukama Vatikana koji će o tome odlučiti.

Ali želim raditi i od zarađenog jesti, želim na vrijeme dobiti plaću, ne želim oko sebe gledati ljude u agoniji, opraštati se od onih što odlaze u Irsku. Ionako sam od životnih sranja šviknuo. Dovoljno je da mi netko pokaže mali prst pa da popizdim. I evo, sad sam popizdio. Ako me i dalje budu umjesto priča o tome što ću sutra jesti, maltretirali sa svastikom, zabit ću im je u smradna, lijena i pohlepna dupeta.

Hrvatska je prepuna ljudi koji su spremni bez imalo stida svima nama lagati u lice i pri tome možda biti uvjereni da ono što pričaju jest gola istina.

Hloverka Novak Srzić bila je u Partiji gdje su je primili tek iz drugog pokušaja, ali je danas spremna tvrditi da o Titu misli sve najgore. Naravno da je sasvim logično zapitati se što ju je onomad tjeralo da se grčevito upisuje u partiju na čijem je čelu desetljećima bio baš onaj o kojem ona misli sve najgore. Novopečena umirovljenica, a sreća njezina, imala je odovoljno godina i radnog staža da se umirovi, sada dobiva golem medijski prostor da bi derala po Goranu Radmanu, kojem silno zamjera ono što ne zamjera sebi, članstvo u nekadašnjoj Partiji, sklonost cenzuri i kontroliranju podčinjenih. Dok je ona bila na vrhu, toga, naravno, nije bilo. Vladala je neviđena sloboda izražavanja. E vidite, Goran Radman spičio je Hloverki otkaz nakon što je, očito besposlena, jer onaj tko radi nema za takve pizzdarije vremena, hodala uokolo i skupljala popise za peticiju protiv Elizabete Gojan. Umjesto rukovodstva kuće, javnosti koja njihovu obijest plaća, baš se ona osjetila prozvanom da uokolo opanjkava kolegicu. I pri tome je naokolo srala po medijima. Neovlašteno i nedopušteno laprdanje po novinama se kažnjava trenutnim otkazom. Samo je tada Hlo mislila da joj se to ne može dogoditi. Jer i prije se sralo po medijima ali nitko se nije usudio dirnuti u brončane spomenike bez kojih se ne može.

Hloverka Novak Srzić, svi znamo, bila je u vrhu još jedne Partije. Zahvaljujući tome, unatoč činjenici da do tada nije napravila tv prilog, šetala se s jednog na drugo rukovodeće mjesto. Smjenjivali su je zbog nesposobnosti da bi nakon mjesec dana dobila još bolje i atraktivnije mjesto. Odlazila je na druge televizije, vodila sudove zbog raskida ugovora, vraćala se natrag bez ikakvih posljedica, neprestano hopsala po ekranu i imala nekakve emisije koje nitko nije htio gledati. Nije dobila otkaz čak ni onda kada je na sudu priznala da je radila za Dijanu Čuljak. Sve do prije mjesec dana.

Hloverka Novak Srzić nije ni prva ni zadnja takva. Uostalom puna nam je država partijaša, udbaša, nemoralnih i umreženih likova koji su iz narodnog kazana doma vozili privilegije kamionima. Ali su bili najglasniji u ljubavi prema Domovini. I prstom upirali u one koji su bili sumjivi, nedovoljno domoljubni, nisu dobili povlaštene kredite, gradske stanove, menadžerske ugovore, zapošljavali žene, ljubavnice ili partijske jarane. Novinarstvo su sveli na ruglo. Zar je Hloverka ta koja danas treba biti zagovornica normalnog i necenzuriranog novinarstva? Zar je ona ta koja danas nariče nad sudbinom majke dvoje djece, a nosala je uokolo peticiju protiv Elizabete Gojan? Zar je ona ta koja govori u ime radnika HRT-a? Zapravo kad malo razmislim i jest. U kući gdje je 2000 uhljeba viška koji rade jedva koji sat dnevno i primaju plaću, a mi moramo plaćati najveću pretplatu u Europi, upravo je Hlo kao stvorena da priča u njihovo ime.

Nažalost, svi mi drugi koji smo u novinarstvu imali što za reći, bili smo žrtve preigravanja partijskih oligarhija. Njima je bili svejedno za naš rad i kvalitetu. Bitnije je bilo namiriti partijske dupeuvlakače. O tome da su još pred našim očima beskrupulozno varali, pa i pljačkali televiziju koja je narodno dobro, ne treba govoriti. Osobno sam u DORH-u pričao kako sam svojim očima gledao kako ljudi s HRT-a dvjestotinjak metara od svoje zgrade snimaju emisiju za konkurentsku televiziju. Pa što je to nego pljačka ustanove kojoj se tepa da je javna? Naravno da do danas nitko nije odgovarao.

Nadam se da je ovo zadnji Hloverkin intervju. I nadam se da s njezinim odlaskom prestaje doba likova koji su karijere gradili partijskim knjižicama, svađali se, harangirali po FB-u, ideološki i svjetonazorski se hvatali za grkljane i pri tome beskrupulozno grabili iz narodnog kazana. U Vojvodini, gdje sam tri mjeseca bio u JNA ima jedan izraz. Daleko im lepa kuća.

KAD SI MARGINALAC

Priča je poučna, mnogi od vas ćete se prepoznati. Puno puta sam pisao kako sam ostao bez posla, bio izopćen iz medija i kako sam grčevito zvao svakoga koga poznajem, a taj je umeđuvremenu postao mudo, ali bez ikakvog uspjeha. Na telefon su mi se odbijali javiti oni kojima sam vraćao kockarske dugove i jamčio kredite. Nakon godina samoponiženja sam shvatio da ih ne zanimam. Nije bila bitna moja biografija vrhunskog i nagrađivanog reportera koji je radio najviše poznatih emisija u ovoj državi. Ja nisam bio dio partijskih oligarhija, nisam imao rodijake i interesnu skupinu. Postalo mi je jasno da oni nemaju nekakvih osjećaja spram činjenice da nemam što jesti ili plaćati račune. Taman i da sam pao na pločice u kuhinji i krepao od gladi, bio bih tek nekoliko dana tema žutih medija, patetiziranja i lažnog naricanja.

Pretpostavljam da sam tada poludio. Svatio sam da nikakva poniznost ili šutnja ne pomaže i da se mora iz korjena mijenjati sustav. Umreženi i uhljebljeni nikada ništa nama neće dati ako mi sami ne odlučimo uzeti. Tada sam javno progovorio o nekima koji su zvijezde samo zato jer iza njih stoji moćna interesna skupina navijača. To što sam ja unatoč dokazanosti gladan, očajan i na rubu samoubojstva nije nikoga diralo. Ali zato su do neba vrištali čim bi se zadiralo u interese nekoga iz njihove skupine. Pobrojao sam im povlaštene kredite koje su dobili, gradske stanove, menadžerske ugovore, uredničke statuse, putovanja, dnevnice, da su doveli svoje jebače i jebačice i omogućili im nezaslužene privilegije. Dakle, rekao sam im da su bezvrijedni smradovi koji se nisu dokazali radom.

Jedan od fascinantnijih slučajeva je onaj bivšeg rukovodstva HND-a. Jedna urednička smraduša priznala je javno da je skinula moj tekst na intervenciju uvrijeđene trećerazredne političke pičke. Umjesto da skoče na zadnje, obrišu pod sa smradom, oni su pisali pismo Radmanu da ima u inozemstvo vratiti jednog nadaleko znanog privilegiranog uhljeba kojeg je zbog laprdanja po medijima povukao. To je bilo važnije od eklatantnog cenzuriranja.

Kada sam nakon dugo vremena dobio tv emisuju, afirmirao je, dobio pozornost publike, zamolio sam jednog prijatelja od utjecaja da se malo o njoj piše. Nije meni do intervjua i napisa, bilo ih je nerojeno, ali to se tako radi. Zar zaista mislite da se neki po medijima rastežu jer to tako narod želi? Ne, oni samo imaju svoje jarane na pravim mjestima. Uzbuđen mi nakon nekoliko dana javlja, svi te mrze, kosa im se diže od tebe.

E vidite dragi moji, oni mrze svakog tko je odlučio srušiti njihove uhljebničke mreže, onog tko se suprotstavlja, tko govori javno ono što oni nikako ne žele čuti. Oni bi da su i dalje moralne vertikale, stanovima, privilegijima i jebačicama i jebačima unatoč. Oni zazivaju red i poštivanje zakona koje su donijeli sebi, a nas pustili da crknemo od gladi. Oni ne žele da se suprotstavljamo deložacijama i hapse nas jer sirotinji uključujemo struju. Oni ližu dupe debelim ovrhoviteljima nesvjesni da su taj sitni, mali dupeuvlakački tip miševa.

Ali ne može se zaustaviti kotač povijesti. Ovaj nakaradni sustav mora se promijeniti, a da bi to mogli izvesti, moramo ukloniti s javne scene njih, vječne uhljebe, bijednike, slugane, šugava pseta koja za trulu kost spremno mašu repom.

Dragi moji mi živimo u diktaturi. Diktaturi gluposti, kukavičluka, nečinjenja, društvene neodgovornosti, vladavine umreženih uhljeba kojih je u ovoj zemlji nekoliko stotina tisuća. Upozoravao sam na to i upozoravat ću, oni nas mrze. Mrze nas jer želimo pravedniju raspodjelu dobara jer u ovom trenutku golema većina nema za jesti. Iskren da budem, tko jebe i tu većinu koja ne izlazi na izbore, a kada izađe bira svoje krvnike. Hrvatska stvarnost će se promijeniti kada obespravljena masa bude toliko gladna da će se voditi pravi ratovi oko kontejnera za smeće i oko jedne boce. To vrijeme polako dolazi, ali diktatori nepameti čine sve da zastraše masu. Dao sam si u zadatak da vas u svakom tekstu pozovem da se osvjestite, da pružite otpor. Jer ako nas je puno, onda nas više ne mogu zastrašivati represivnim trikovima, pozivima na obavjesne razgovore, manipulacijama smradnih dupeuvlakačkih medija, etiketiranjem da smo anarhični luđaci koji ugrožavaju zemlju. Ali to su oni, ne mi. Oni su ovu zemlju doveli do samog ruba, a nas gurnuli na marginu i oteli nam pravo da išta kažemo. Mi gospodo moramo iskazati građanski neposluh.

Ovih sam dana pozvan na novinarsku tribinu. Apsolutno svaki puta odazivam se na sve ono za što znam da u sebi ima dašak promjena. Ljudi, moramo razgovarati, moramo se osloniti jedni na druge. Ako i dalje budemo gledali samo svoje sebične guzice, ostat ćemo sami kao u slavnim stihovima protestantskog pastora. Ako budemo okretali glavu od zla, sutra kada dođu po nas, neće biti nikoga da digne glas. Vjerujte mi jer znam, vrlo je malo ljudi kojima je stalo do drugih ljudi i koji isključivo rukovođeni čovjekoljubljem priskaču. Zato vam neću ni pričati o čovjekoljublju, ali hoću o činjenici da čovječanstvo može opstati jedino ako se olanjamo na same sebe. Ako nam uzmu sve, posao, vodu, prokopaju Jadransko more, privatiziraju zdravstvo, onemoguće socijalnu pomoć, školovanje priušte samo svojoj objesnoj dječurliji, bit ćemo tek hrpa divljaka poput onih iz filma Mad Max.

To im ne smijemo dopustiti. Zato, ponavljam, premda sam dosadan samome sebi, pobunite se, mi nismo šljam, mi nismo stoka sitnog zuba. Utoliko, ponovit ću i to, duboko se klanjam curama i dečkima iz Živog zida, naravno i mnogima iz moje generacije koji su na vrijeme shvatili što će nas zadesiti u budućnosti ako ne pružimo otpor. Nikakvi policajci ili sudovi nas ne smiju zaplašiti. Mi smo na strani ljudskosti i pravednosti. Jer kakva je to zemlja u kojoj od četiri milijuna ljudi njih milijun nema za jesti, kakva je to zemlja u kojoj roditelji i djeca pale svijeće jer su im isključili struju, kakva je to zemlja u kojoj ljudi nemaju vodu za oprati se jer su im ju isključili, kakva je to zemlja u kojoj svatko tko može bježi van da bi ondje prao zahode i konobario i to smatrao dobitkom u odnosu na vlastitu zemlju?

Rekao sam na samom početku. Diktatura neljudskosti i nemorala. To se mora promijeniti.

Zaista je neshvatljivo kako oligarhije nijemo gledaju odlazak niza obitelji u inozemstvo. Pričaju mi da je u Dublinu hrvatski drugi jezik. Postoje čitave kolonije Slavonaca koji su otišli. Koja tragedija. U posljednjih stotinu godina gladni narod slijevao se u tu pokrajinu. Bilo je važno imati za jesti. To danas očito nikome nije važno. Što vrijedi plodna zemlja na kojoj sve raste, kada ljudi ne mogu prodavati proizvode nego caruju uvoznici jeftine, trećerazredne i zamrzavane hrane? Propali su industrijski pogoni, mase su na ulicama. Nakaradna politika poticaja, tipično hrvatski, omogućila je laž, prevaru, muljanje na svim razinama. Sela su opustjela, da stvar bude bizarnija, čak se i birtije zatvaraju jer u njima nema tko piti.

Nijemci trljaju ruke. Opet će, kao šezdesetih, dobiti jeftinu i kvalitetnu radnu snagu za obavljanje prljavih poslova. Gladni Hrvati koji ne žele biti u svojoj zemlji gdje je milijun ljudi egzistencijalno ugroženo, bit će spremno krvariti u njemačkim čeličanama, prati zahode i šljakati po tvorničetinama. Naravno oligarhijama je predivno, plaćice, privilegiji, automobili, uhljebljivanje rodijaka i partijskih jarana. Problem je što je sve manje onih koji rade i sutra će se dogoditi da nitko neće puniti kazan za sve ono što oni žele imati. Potpuno je jasno, mediji svaki dan iznesu neku priču, gdje irski konobari kažu da imaju za podstanarinu, ali i za jesti. Dapače, neki su se toliko dobro snašli da su kupili primjerice automobil. Vani je naprosto bolje jer ti rad omogućuje kakvu-takvu egzistenciju, pa čak i napredovanje ako čovjek ima specifična znanja, ponajviše u kompjutorskoj industriji. U nas su na svim mjestima krivi ljudi, umreženjaci bez sposobnosti i osobnosti.

Ima jedan kafić na čiju terasu, kada uspijem dobiti neku crkavicu, sjednem. Pedesetak metara nalaze se kontejneri. Svakih deset minuta ljudi srednjih godina, neki vrlo uređeni i plemenita izgleda, možda čak i fakultetski obrazovani, traže boce. Ne znam ima li koja zemlja na svijetu, možda tek Rumunjska i Bugarska koje su od zemalja Europske Unije jedine lošije od Hrvatske, a da se tako mahnito prekapa po smeću. Očito je da naši oligarsi takvo što ne vide jer ih to ne zanima. Sit gladnome nikada nije vjerovao. Mahnito kopanje po smeću nešto je najstrašnije i najnedostojanstvenije što se jednom narodu može dogoditi. A upravo su oni kroz četvrt stoljeća svojim nakaznim ekonomskim politikama doveli do ovoga. Nažalost, još ih nitko nije kaznio zbog toga.

Nema sumnje, zaista će se dogoditi ono na što upozoravaju demografi. Stotine tisuća iskoristit će liberalizaciju tržišta rada i otići. Zemlja će pasti na tri milijuna stanovnika. Oni koji su otišli, već sada govore da se neće vratiti. Oni koji imaju srednje godine duboko žale što odavno nisu otišli. Ono malo domoljuba i lokalpatriota, pri tome ne mislim na lažnjake kojima su puna usta hrvatske i puni džepovi narodnog novca, postaju sve umorniji. Ako se još dogodi da na slijedećim izborima narod ponovno izabere krvnike, lažljivce i laprdljivce umjesto novih, neiskvarenih i društveno osvještenih, ova će zemlja propasti.

A tada ću svoju divnu ženicu pustiti da ode u inozemstvo gdje bi već odavno otišla da nije mene, budale koja još vjeruje da je moguće mijenjati svijet.

Pozvali su me neki ljudi na tiskovnu konferenciju u HND. Skupio se respektabilan broj ljudi. Ja nisam član strukovne organizacije koja me izbacila jer zbog nezaposlenosti i ozbiljnih egzistencijalnih teškoća nisam mogao plaćati članarinu.

Da se razumijemo, poštujem trud novoizabranog predsjednika Saše Lekovića. No, ono što problem jest, što je uopće danas hrvatsko novinarstvo? Uz hvalevrijedne opaske, pitanja, namjere i tome slično, ipak se kroz razgovor provlačila stalna opsesija Hrvata, mi ili oni. Lijevi ili desni. I prije nego sam ondje došao znao sam tko će tamo biti, što govoriti i koju stranu zastupati. Tvrdilo se da HDZ vrši pritisak na medije, da se sprema čistka njima nepoćudnih novinara, spominjalo Karamarka. Nakon dugogodišnje nezaposlenosti imam, uglavnom političku emisiju „Bitno“na Mreži TV. U njoj su bila apsolutno sve relevante opcije u zemlji, nezavisni kandidati, udruge, parlamentarne i neparlamentarne stranke. Na mene nitko do sada nije vršio pritisak. Osim što su HDZ-ovci bahati, mnogi od njih ne odgovore na poziv da dođu u emisiju, što je naravno vrhunska nekultura, mene nitko do sada nije stiskao.

Zapravo je cijelo vrijeme problem, a to traje četvrt stoljeća, nesposobnost novinara da se izvuku iz ideološko-svjetonazorskih šablona. Neki od navodno velikih novinara zapravo su samo dio ideoloških skupina koje za njih mahnito navijaju i napumpavaju njihovu veličinu. Svaki ima svojega i diže ga u nebesa u opreci s onim drugim koji je neprijatelj. I točno se zna tko za koga radi i u koju ideološku tamburu prdi. Dovoljno je da se pojavi neka svastika, crvena zvijezda, pa da se danima umove neupućenih zagađuje pričama o ustašama i partizanima, bistama, udbama i sudbama. Zašto se ne diže graja do neba nad činjenicom da se ovih dana podižu optužnice protiv kako viđenih HDZ-ovaca, tako i SDP-ovaca? Socijalna nepravda i nejednakost, iseljavanje, ovrhe, deložacije? Ipak je najvažnija svastika. Ona će nas nahraniiti.

Ima još jedno prokletstvo o kojem je progovorio Arsen Dedić. U zabavnoj glazbi pjevalo se o ljubavi, oblacima i cvijeću dok on nije napiso tekst u kojem je rekao ja. Od tada su ga počeli mrziti jer tko je onda govori ja kada smo svi masa bez osobnosti, stoka sitnog zuba, raja? Mene primjerice ne zanimaju ideološka i svjetonazorska pitanja, ali me zanima kako to da ja, novinar sa najviše gledanih emisija u ovoj zemlji tavorim na burzi i smiju mi se kao idiotu dok tražim posao, a imaju ga trećerazredni. Kako to da oni nekome trebaju?  Naravno, opet zato što su dio ideološko-interesnih ekipa. E vidite umrežene ekipe ideoloških harangaša jedva da žele da se priča o uredničkom šljamu, klincima koji su tobože novinari samo zato jer su spremni biti poslušni i potplaćeni, a i narod, budimo iskreni, pokrio se ušima i doma u foteljama sere u gaće. Ima novinara koji su rekli i pokazali papire, samo narod nije zgrožen skočio na noge. Novinari su tu da istraže istinu, a ako lažu, neka ih se goni kao zadnje kriminalce. Narod je taj koji mora na izborima kazniti i ukloniti gnome.

Sve dok na pravim mjestima u ovoj zemlji budu pogrešni ljudi, neće biti ni Hrvatske ni hrvatskog novinarstva.    

FOTO: Pixsell

Ankete mogu i ne moraju puno značiti. Jer vrlo često su oružje teških manipulacija i pritisaka na biračko tijelo. Sjetite se 2007. Kada je Milanović već po njima otvarao toliko omiljeni pjenušac, a dobio Sanader. Ivo Josipović bio je 75 % ljubimac nacije, a znamo gdje je sad. Laburisti su savršeno kotirali imali, mislim, 8 % da bi i na lokalnim i Europarlamentarnim izborima doživjeli krah. Osobno ne vjerujem da je SDP u dva mjeseca ekspresno prešišao HDZ premda je sigurno ozbiljno smanjio prednost. Ne čudi me to. Dobro poznajem likove koji njima vode ovu kampanju. Ajme koji gnomi.  Od devedesete jedino što znaju jest stvarati podjele, propitkivati krvna zrnca, domoljublje koje oni navodno neupitno imaju, a svi drugi moraju klečati na krvavim koljenima da bi to dokazali opet  njima.

Agresivne kampanje od Rive do Markova trga, odlasci na grljenja po tv emisijama  vrlo ograničenog sadržaja, slizanost s kriminalcima svih vrsta i boja, bahatost prema drugim novinarima, došli su im glave. Umjesto vrhunskih boksača koji je protivnika satjerao u kut i pogađa ga preciznim udarcima po pitanju ekonomije, nezaposlenosti, blokiranosti, deložiranosti, odlaska u inozemstvo mladih, bratija se uplela u priče o partizanima i ustašama, crvenim zvijezdama, UDBAMA i SUDBAMA, dakle o svim sranjima ovoga svijeta osim o tome što ćemo sutra jesti. SDP je jedva dočekao. Homogenizirali su svoju kvaziljevičarsku interesnu skupinu, ali i one koji se boje kojekakvih ludova sa plinskim bocama, te smradnih tajnih špijuna koji podvaljuju i preispituju tuđi moral iako svoga ni u mrvicama nemaju. Posvemašnja umreženost, uhljebljenost i sklonost slatkom neradničkom životu bili su dovoljni da SDP sam od sebe padne. Ali tko sam ja da dijelim savjete? 

Vjerujem da je nakon početne euforije Živom zidu podrška ponešto pala. Ali izbori se dobivaju po izbornim jedinicama. Utoliko, cure i dečki moji, treba uložiti ozbiljan napor u onim dijelovima zemlje gdje je Živi zid jak. To ne znači samo performanse nego i direktan, poput Jehovinih svjedoka, dolazak na tuđa vrata. Svi su mladi potencijalni glasači, a njihovi će roditelji u većini poslušati svoje mlade. Ja nisam rosno cvijeće, ali onoga trenutka kada sam podržao Živi zid podržala ga je cijela moja obitelj. To je osmero ljudi. Bitno je u jakim izbornim jedinicama osigurati saborskog zastupnika, ludom srećom dva.

Druga važna stvar je sklopiti koalicijski  sporazum s istomislećim, uspješnim i u javnosti uvaženim ljudima koji imaju poneku godinu. Luda mladost ima svoju prednost, ali i staračka mudrost također. Treba vidjeti i razgovarati s nekim nezavisnim, uspješnim, malo ćuknutim u glavu ljudima, jer rušiti sustav znači biti malo lud, i njihovim listama. Isto tako, treba  uložiti u video klipove. Kada vas već ignoriraju u moćnim medijima, treba snimati izjave od najduže minutu  i pojašnjavati  svoju političku filozofiju, dizati to na Youtube i šerati po svim zidovima simpatizera, ali jasno je da FB prijatelji nisu i ne mogu biti samo simpatizeri, pa će to doći i do nekih drugih ljudi. Oni koji se ne služe internetom vjerojatno i nisu potencijalni birači. Dakle, onda se treba skoncentrirati na potencijalne. Onaj tko je vaš neka bude potpuno vaš, neka izađe na izbore, povede dečka ili curu, susjeda ili susjedu. Izlazak na izbore je u ovome trenutku jako važan.

Preporučio bih, a vjerujem da ćete imati koliko toliko vremena, da u mjestima gdje budete ljetovali, naravno ako uopće budete, nastojite zainteresirati istomišljenike. Jer suborci Živog zida nisu umišljeni pederčići sa Audijima i smarfonovima nego ovršeni, blokirani, dužnički robovi, deložirani, ali i oni koji nemaju egzistencijalnih problema, ali ne žele trpjeti nejednakost, nepravdu i neljudskost. Ovi izbori su povijesni, moramo za jaja napokon zgrabiti Kurte i Murte i reći im, marš se doma oprati. Četvrt stoljeća vašeg neizdrživog smrada je dosta.    

Drage moje i dragi moji, bio sam u samom središtu hrvatske politike. Gradonačelnik Đurđevca Željko Lacković pozvao me da prvi puta u životu pogledam Legendu o picokima. Sjajan kulturno umjetnički performans poznat u svijetu. I Laci je sjajan momak. Dobio je izbore da bi ga složna i simpatična HDZSDP bratija srušila na proračunu. Na ponovljenim izborima pomeo ih je i natamburao po golim guzicama jer jedino to i zaslužuju dobiti.

U subotu ujutro bio sam zapanjen kada je predsjednici Kolindi Grabar Kitarović otkazao pokroviteljstvo. Naime, tri mjeseca ljudi iz Đurđevca pokušavaju stupiti u normalan kontakt s Uredom predsjednice.  I ni pisma ni razglednice. Čovjek je bio, i ne samo on nego i cijeli Đurđevac, duboko pogođen ignorancijom nečega za što smo svi u Hrvatskoj čuli. Svaki je predsjednik države do sada bio pokrovitelj, dolazio u Đurđevac ili poslao izaslanika. Nije mi jasno zašto se HDZ-ovci ponašaju kao divlji gorštaci. Velik broj sam ih zvao u svoju emisiju, ostavljao poruke tajnicama i glasnogovornicima, a od njih ni pisma ni razglednice. Kolinda mi se čini solidnom curom. Kako je moguće da joj je ured pun Hobita?

U četiri poslijepodne stigla je vijest da će osobno Zoran Milanović doći. I došao je. Iznenadila me činjenica da se vrlo ljubazno obraćao Picokima, hodao je u povorci do Starog grada, održao govor u kojem je rekao da se nitko ne treba zahvaljivati ministarstvima koja su sponzorirala Legendu o picokima jer da je to naš novac. I svatko normalan bi rekao bravo premijeru da taj isti čovjek nije tri i pol godine ratovao sa cijelom zemljom, bio bahat, recitirao latinske, ispijao pjenušce i skijao. Boljela ga je kita za nas.

E vidite, da su Zoran i Karamarko, Josipović i Kolinda bili normalni i društveno osvješteni, svjesni da su oni servis a mi vlast, da je novac naš a ne njihov, sve bi bilo drukčije. Ja bih imao svoju emisiju prije pet godina jer to apsolutno zaslužujem svojim talentom i sposobnošću. Ako ne ja, a tko zaslužuje? Uhljebi i partijski jarani?  Izdajnici novinarske profesije?  Vilija Sinčića možda bih snimao kao uspješnog elektrotehničara koji se u Belici sa curom posvetio sadnji egzotičnog povrća. Malo me jebe kralježnica pa bih Pernara upoznao u nekoj ambulanti i uokolo pričao o simpatičnom ludovu opsjednutom politikom. Danijela Galovića snimao bih zbog ljubavi prema poludragom kamenju. Dado Zorić imao bi restoran ili slastičarnu u koju bih zalazio jer čovjek je mag za te stvari. Bunjac bi bio urednik nekog portala pa bi se u Međumurju nazdravljali uz dobre gemište, Mihaelu bih poznavao kao pjevačicu u usponu, a Runtić bi mi uz fiš objašnjavao zašto je Osijek najljepši grad na svijetu.

E vidite, svi oni, politički svemoćnici, nisu bili normalni. I zato smo mi završili na ulici, nezaposleni, ovršeni, blokirani, deložirani.  Prisiljeni smo svakoga dana gledati ljudsku nesreću, nepravdu, nejednakost, njihov nepotizam i klijentelizam u kojem nema mjesta za nas. Postali smo zvijeri u kavezu. Oni su nas takvima napravili. Iskren da vam budem, ja nisam neki namćorast tip, još manje revolucionar. Da su mi dopustili da budem debeli i stari tata koji se bavi novinarstvom i sjedi na terasi uz pristojno vino, ne bih se bunio. Ali zaista su me pretvorili u šugavog i gladnog psa, zaboravivši pri tome da nisam glup, neobrazovan, neupućen gnom kojeg će oni, smradovi, tajni špijuni, neradnici, psihopati šutati u guzicu. Da me ne bi tko krivo shvatio, svi oni koje sam imenom pobrojao, zaslužuju biti moji prijatelji. Ali ne zaslužuju da ih kao vreće nose u marice, stavljaju na ruke lisice, privode na obavjesne razgovore. Našli smo se na jednom mjestu iz muke, a ne zato što smo tako htjeli.

Moguće da sam i poludio u međuvremenu. Ali ja više ni za koga nemam opravdanja niti sam spreman bilo kome opraštati pogreške. Jer oni ljudskost pokazuju samo nekoliko mjeseci pred izbore.  Ili jesi ili nisi čovjek. Ne može se čovjek biti samo pola sata u jednom danu.

Dragi moj Dušane Cvetanoviću!

Ovaj će mi tekst donijeti još kojeg mrzitelja više, ali odbijam biti dio hipnotizirane gomile, nisam onaj koji neumorno bleji u stadu, ne želim biti dio stoke sitnog zuba, mase, raje. I želim bez straha od posljedica govoriti popu pop, a bobu bob. Posljedica sam imao. Znaš i sam da sam pet godina bio izopćen iz tv medija. Sasvim razumljivo.

Ovo je zemlja korupcije, klijentelizma i nepotizma. Kada malo bolje razmišliš, Ivan Lovreček, Iva Gačić, Goran Radman, Mirko Galić, Marija Nemčić, Vanja Sutlić, Hloverka Novak Srzić, sadašnji i bivši drmatori medijskog prostora, svi zajedno nisu snimili ili objavili jednu jedinu suvislu reportažu. I zato im smetaju sposobni i talentirani, pri tome i neposlušni. Oni se okružuju svojim dvojnicima, nevidljivim sivim likovima. U televizijskom medijskom prostoru nestalo je novinara s osobnošću. Dapače, takve se mrzi, progoni šire priče tko je s kim sjedio, pio crno ili bijelo vino, jebao ovoga ili onoga. Nitko ne priča o krajnjem cilju, onom što će u konačnici izaći na ekranu i što će sa zadovoljstvom pogledati gledatelji. O sebi sam čuo tako nevjerojatnih i izmišljenih bljuvotina koje bi trebale biti opravdanje zašto ne radim. A dok se šire bljuvotine i pričaju smradne svinjarije, nitko ne priča da sam primjerice u emisiji „Bitno“ na Mreži TV u četiri mjeseca napravio 67 emisija, doveo više od stotinu ljudi i dao im priliku da kažu što misle i da sam sve to radio sam bez ijednog suradnika. O tome jedino i treba pričati.

Zašto ti sve ovo pišem? Pokušaj shvatiti, nitko na HRT-u ne može voljeti Živi zid. Jer vi rušite dobro uhodani uhljebničko-umreženi sustav. Oni bi da se i dalje plaća najviša pretplata u Europi. Oni su apsolutno zaljubljeni u Hanžeka koji pukim nasiljem ovršuje sirotinju. Jer ako nema pretplate onda nema mjesta za 3000 uhljeba od kojih je 2000 nepotrebno i zaslužuje dobiti otkaz, onako kako su ga nezasluženo dobili i stotine tisuća drugih iz primjerice Dalmacijavina, Jadrankamena, Sljemena, Kamenskog. Vi niste opasnost samo političkim partijama koje se četvrt stoljeća smjenjuju na vlasti po modelu vrana vrani oči ne vadi, nego i uhljebima, dobro obžderanim i oblokanim, naviklim na redovite plaćice i privilegije, ili u krajnjoj liniji, zadovoljene činjenicom da ništa ne moraju raditi tako da im je posao hobi, a hobi posao.

Ali sasvim je jasno da onoga trenutka kada uđete u Sabor jedan od prioriteta nužno mora biti čišćenje smradne novinarske baretine. Mora se naći rješenje za sramni HRT, ta socrealistička ustanova mora se mijenjati. Naravno, po prvi puta se smije dogoditi da nesposobna urednička gamad, koja služi interesima partijskih oligarhija, a ponajviše sebi, završi na burzi. Zato ste im noćna mora, zato vas nema u njihovim emisijama, zato vas mrze, zato vas proglašavaju retardantima.

Oni ne žele promjene. Zašto bi željeli kad im je predivno? I ne zanima ih što postoji četriri milijuna onih koji nemaju što jesti i čije su dostojanstvo zgazili svi od reda. Oni su sami sebi dovoljni.

Kakva može biti zemlja u kojoj se najbolji poslovi rade tako da se ovršava sirotinja? Bijedna, naravno, sramotna, neprijateljski nastrojena prema narodu.

Nedavno su nam objavili da je apsolutni milijarder svima nama dragi Hanžek i njegov odvjetnički ured koji dere sirotinju koja nema za platiti račune. FININ odjel za prisilno naplaćivanje radi ludo, punom parom, čak se zapošljava nove uhljebe koji će guliti kožu narodu.  Mamić je, barem tako pišu mediji, sklapao lihvarske ugovore sa svojim nogometašima koji su se obvezali cijeli život od pustih europskih transfera, golem dio njemu davati na ruke. Bandić je evo odlučio zidati raskošan spomenik Franji Tuđmanu, naravno, od naših para, ne iz svoga džepa.  Zanimljivo je da su Hanžek i Mamić s našim gradonačelnikom u neobično srdačnim odnosima. Hanžek ovršuje, Mamić bere pare iz gradskog proračuna, FINA skida, a Banderas umjesto pučkih kuhinja, zida kule bjelokosne i pri tome ne pita ovršen, gladan i nezaposlen narod želi li uopće bilo kakav spomenik bilo kome. Jer trebaju nam prihvatilišta za beskućnike. Zanimljivo je i to da niti jedan od pobrojanih nije prijatelj obitelji Cvjetković koju se po tko zna koji put nastoji baciti na ulicu. Te narodne gulikože, vlasnici viletina od kojih bi jedna bila dovoljna da su u nju smjeste svi oni kojima prijete deložacije, žive u svom astralnom svijetu potpuno nezainteresirani za sve veću patnju hrvatskog naroda. Utajivači poreza, beskrupulozni masoni, bogataši, jeftini populisti besidno kao uši sišu krv sa naše kože.

Ali vjerujte mi, ljudima je pun kurac njih. Digli su glave branitelji i sindikati, prof Lovrinović i Živi zid, Vice Batarelo, ovršeni i blokirani, vjerujem i Udruga Franak. Branit će svojim tijelima skromnu imovinuobitelji Cvjetković.  I činit će to ne samo zbog osjećaja pravednosti, nego i zbog vlastita dostojanstva. Jer kakav je to čovjek koji cijeloga života sjedi u fotelji pokriven ušima, sere u gaće i promatra kako drugi oko njega teško pate?

Kakav je to čovjek koji apsolutno nikada nije pomogao bližnjem i bez imalo stida se ujutro može pogledati u ogledalo. Ima narod za takve razne izraze, umjesto čovjek kaže se ljudsko govno, biti častan čovjek homoseksualac ne znači biti pederčina, biti muškarac na svom mjestu znači ne biti bezmudić, biti empatičan ne znači biti psihopat, lupati šakom poslije tri Žuje po birtijama, a onda otići doma i gromoglasno zahrkati znači biti kukavica.Od onih sam ljudi koji svakoga jutra preispituje sebe. I svaki puta iznova mislim da nisam dovoljno dao. Ali što da radim? Uvijek govorim, nemojte me zvati da vam popravljam struju ili postavljam vodokotlić. Možete imati samo štetu. Jedino što mislim da znam, jest pisanje tekstova. Utoliko, sve one koji smatraju da ono što pišem vrijedi, pozivam da obranimo obitelj Cvjetković. Zbog njih, nas, našeg dostojanstva, dostojanstva cijelog jednog poniženog i iz svoje zemlje protjeranog naroda.

I nemojte zaboraviti kad obranimo Cvjetkoviće, gulikože nabiti nogom u smradne i debele guzičetine. 

Ako ćemo iskreno, obitelj Cvjetković izdala je dvjestotinjak onih koji su bili u četvrtak uvečer i petak ujutro u njihovom dvorištu. Trebalo je vidjeti u četvrtak. U šatoru su sjedili članovi Živog zida, a do njih Plemena, otpadnika iz stranke koji su mjesece provodili u ovom šatoru. Do je improvizirana nadstrešnica sa ognjištem na kojem se kuhao grah. Prošetavala su se dva člana Picksiebnersa od kojih je posebnu pozornost budio onaj sa zz topovskom bradom. U kući su sjedili sindikalisti Mijat Stanić i Željko Stipić, članovi Gospodarske stranke Stjepan Gnječ, Neno Koljaja i Slađa Petrušić. Pričalo se, a o čemu drugom nego politici. U jednanaest je policija počela zatvarati prilaze, moglo se pješke, ali ne automobilima. U tri –četiri ujutro spavalo se na podovima. U pet je svanulo. U devet su počeli dolaziti specijalci, slagati metalne ograde. Već tada bile su razvučene policijske trake. Novinari i snimatelji bili su udaljeni pedeset metara no nisu mogli prići.

U devet je počeo verbalni rat. Uzvikivale su se parole o pravu na dom, pozivalo policiju da odbije biti dio represivnog aparata, tražilo da se puste mediji. Slagale su se drvene elektrobandere na ulaz. Masa od dvjestotinjak ljudi na barikadama nije bila za baciti. Oko deset pojavio se odvjetnik Gredelj. Tada sam primjetio nekoliko specijalaca sa suzama u očima. Bili su to. čini se, znaci da nitko u Hrvatskoj ne odobrava užas koji se njome širi. Oko pola jedanaest Vesna Balenović prošla je policijsku traku. Pozvao sam ju u susjedno dvorište i pomoću dviju ljestava preveo preko žičane ograde u dvorište Cvjetkovića. Održala je vatren govor, ustvrdila da predsjednica Grabar-Kitarović nije za deložacije iz jedinog doma i pohvalila Živi zid. Otišla je sa Cvjetkovićima u kuću, vratila se i održala još jedan vatreni govor. U međuvremenu je na ulicu pred ulaz stigla Zvjezdana  Žnidarčić Begović, jedna od odvjetnica obitelji Cvjetković. Vladimira Gredelja preveo sam ljestvama preko ograde i natrag na ulicu. Pred barikadama dijalog su, nisam mogao čuti, vodili odvjetnici, ovrhovitelj, Marija Cvjetković. U jednom trenutku vidio sam kako je odvjetnica Begović nazvala sestru Marije Cvjetković koja je mobitel pružila Mariji, a ona Tomislavu Cvjetkoviću. Razgovor je trajao dugo. Ubrzo se pojavila Marija sa megafonom i zatražila od prosvjednika da se povuku prema kući kako bi policija srušila barikadu i ušla u dvorište.

Pobunila se glasno Slađa Petrušić rekavši da ona onda ide kući, čuli su se brojni prosvjedi Živozidaša. Ujednom trenutku masa se vratila na barikade, a onda odustali. Skupili su se uz kuću. Odbili su poziv Gredelja da se ide pred Sabor. Stotinjak Živozidaša prošlo je kroz dvorišta na drugu stranu. Policija je razmaknula barikade i pustila ih da odu doma bez pitanja. Na njihovim licima vidjelo se da im je laknulo. 

Poslije će Cvjetkovići tvrditi da su željeli spriječiti nasilje i krvoproliće. Moram priznati da mi puno toga nije jasno. Nikada na deložacijama nije bilo krvoprolića, zašto bi ga sad bilo i tko bi ga proizveo? Zašto su Cvjetkovići uopće tražili pomoć dvjestotinjak ljudi, doveli ih u svoje dvorište da bi na kraju odustali? Neki su potrošili nemali novac da stignu iz udaljenih dijelova Hrvatske. Tvrdili su da su u četvrtak donijeli odluku da će prepustiti kuću. Moram priznati da nisam stekao takav dojam a nisam niti sekunde spavao. Jesu li im dali negdje nekakve garancije, novac, je li ih netko uvjerio kako je ovako najbolje? Jesu li na nagovor političkih oligarhija pokušali Živi zid pokazati ekipom opasne i nasilne rulje koja ruši ustavni poredak? Ako jesu, prdnuli su u tamburu. Obični ljudi prilazili su poslije na ulicama curama i dečkima u crnim i žutim majicama i iskazivali poštovanje.  Zašto sam napisao niz tekstova i postova njima u korist, zašto me u četvrtak uvečer Marija Cvjetković zagrlila zbog posljednjeg teksta, zašto sam im doveo stranu tv kuću koja snima priče o hrvatskim deložacijskim tragedijama?

Zašto su održavane tiskovne konferencije sa pozivima u pomoć i zašto je uopće nekoliko dana ranije prijavnljen skup pred Saborom? Zašto smo im trebali svi mi ako su odlučili? Jedno je samo sigurno, mi moramo pružiti otpor nehumanom sustavu koji nas je sve bacio u agoniju. Ne možemo više biti nezaposleni, gladni, blokirani i ovršeni, deložirani, ne može sada već milijun ljudi biti socijalni slučaj, a da malobrojna kasta ima sve. Sa Cvjetkovićima ili bez njih, mi moramo nastaviti gdje smo u petak ujutro stali. I nastavit ćemo.

DAN POSLIJE

Sjedio sam u zahodu i plakao. Sakrio sam se od žene jer su me naučili da muškarci nikada ne plaču. Da me vidjela, razumjela bi. I ona je četvrtak i petak ujutro bila u dvorištu obitelji Cvjetković. Ali znam, plač je okidač koji čovjeku pomaže da iz sebe ispusti otrove. Dolazi novo doba, ono u kojemu smradni kukavice, pohlepnici koji su ovu državu upropastili neće imati prođu. Neće nas više moći ucijeniti egzistencijom jer mi ćemo njima uzeti egzistenciju na koju su navikli. Ako pogledate njihove biografije, nitko nikada nigdje nije radio. Nikada ih neki zlotvor nije bez razloga ošamario i onda bacio na cestu. Oni su naprosto umreženi uhljebi. Bojim se da čak i nisam svjestan koliko poštovanje smo u narodu stekli svi mi koji smo se drznuli, anarhisti, prijetnja ustavnom poretku, jer smo u petak ujutro bili u onom dvorištu. Siguran sam da se taj dan pisala nova povijest Hrvatske. Ne zemlje kukavica i lažljivaca, nego zemlje onih koji neće popustiti. Nekima se čini da je riječ o nadobudnim curicama i dečkima. Neistina, sve je više sjedokosih kojima je dosta poniženja. Pa zar nismo, neki od nas ratovali prije četvrt stoljeća, zar nismo financirali rat, zar nisu ginuli ili stradavali naši rođaci. Za što? Za zemlju u kojoj milijun ljudi nema što za jesti? Za zemlju u kojoj su debeli ovrhovitelji svakim danom sve deblji, a mi mršaviji? Za zemlju u kojoj moram poput vraća kemijati da bih platio struju?

Priznajem, jako mo pogodilo ovo sa Cvjetkovićima. Ali tko sam ja da im sudim i iz zlatnih ih snova budim? Sada sam samo spremniji no što sam bio prije dva dana. Zamislite, zovu me oni koji još jučer nisu imali muda da im pred izbore pomognem. Da se u narodu pokažu i da narodu slažu da imaju muda. Ali ok, ne treba zaista biti strog. Gospodo saborski zastupnici, svi vi koji bi jako htjeli još četiri godine lezilebovanja, drkuljenja za govornicom. Slijedeća deložacija je krajem rujna. Izvolite doći. Ja ću srediti da vas ne gledaju poprijeko, nećete spavati cijelu noć, možda ćete biti gladni jer sirotinja nema što za ponuditi. A ujutro će vas nositi kao vreće, ili neće jer navodno imate imunitet. Ali ćete spoznati nešto što nikada niste. Jedno jutro ćete se pogledati u ogledalo i reći, jebote, pa ja se ne stidim samoga sebe.

I na svakoj ćemo slijedećoj deložaciji umirati iznutra od stida što imamo ovakvu državu za koju ste vi, ne ja, odgovorni. I nakon svakog neuspjeha kada ljude bace iz njihove kuće plakati u zahodu.

Ali ne zajedno. Ja plačem sam. A ako se baš mora, u društvu časnih ljudi.

Dragi moji, događa se nešto čudno. Gotovo svakoga dana zovu me predsjednici stranaka, saborski zastupnici, ukratko rečeno ljudi znani na hrvatskom medijskom prostoru. Moguće da im djelujem iskreno ili pošteno, u svakom slučaju, ja nemam političku moć ili dodir sa tajnim službama. I svjedeno me mole da ih spojim s ovim ili onim političarem, ovom ili onom strankom. Nije mi baš sasvim jasno zašto oni sami ne nazovu. Ili možda misle da zato što su neki gostovali u mojoj emisiji, ja imam veću moć nad njima. Iskren da budem, sve njihove molbe sam uredno proslijedio.
Nažalost, priznao sam vam, dugo sam bio kukakvica. Dopustio sam da me nemoralni, neljudski, usudio bih se reći perverzan sustav dovede na sam rub propasti. Nisam iskoristio svoj talent, pamet i obrazovanje za boljitak, kako svoj, tako onih oko mene. Sada ne želim ponoviti grešku. Ja u ovoj priči nisam bitan. Ali dok imam društvenu moć, učinit ću sve da pokušam poraviti nastalo stanje. Zato radim to što radim.

Potpuno je jasno da naše političke gospodarske i bankarske elite nemaju namjeru pomoći narodu. Oni grabe sebi, pretpostavljam da parice slažu na neke, možda i strane račune. Mjeseci prolaze a da se apsolutno ništa ne rješava oko Udruge Franak, ovršenih, blokiranih i deložiranih, onih kojima isključuju struju i vodu. Dapače, evo vam nakaznih presuda zbog pogrešaka u proceduri, što samo dokazuje da smo apsolutno pravno nesigurna zemlja. Istodobno, čitam i da je uhljebljeno novih nekoliko desetaka državnih činovnika. Bit će uskoro osam godina kako sam ja nezaposlen.

Ali ono što me brine dok spajam pojedine ljude nadajući se da će se stvoriti kritična masa onih koji apsolutno zagovaraju promjene, jest nedostatak hrabrosti mnogih od tih političara. Dragi moji, nema više natrag. Ovih su me dana oštro kritizirali neki moji prijatelji iz Živog zida. Oni naprosto nisu za to da idem na deložacije jer imaju aktiviste. Smatraju da sam korisniji kao nekakav glasnogovornik obespravljenih iako se to meni čini pretjeranim. Svi smo mi na kraju postali glasnogovornici vlastite obespravljenosti samo to možda netko lakše ili jednostavnije uspijeva izreći. Ali opet s druge strane, postoje trenuci kada moraš biti aktivist. Doći da te ljudi vide, dati im podršku. Ne može se svijet mijenjati s figom u džepu, ne može se uvijek samo srati u gaće ili salonski se zgražati nad sudbinom svijeta, mora se djelovati.

Još jednom ću vas podsjetiti na moje mantre. Mi imamo moć da za izbora prezremo njih i izaberemo naše, bolje, ljudskije, poštenije i iskrenije. Mi imamo moć da razotkrijemo njihove smradne račune na koje su sakrili narodni novac. Mi smo poniženi, ali nismo poraženi. Nema više povratka na staro. Djelujmo. Tko u ovom teškom trenutku nije uz svoj narod, znači da je protiv njega.