Ono što nas ubija kao narod jest odsustvo društvene odgovornosti kako prema sebi, tako i prema drugima. Ovih dana čitamo kako je 100 000 Iraca izašlo na ulicu zbog povećanja cijena vode.
Tamošnji su ljudi potpuno svjesni da je riječ o bezočnoj deračini. U nas se takvo što gotovo u pravilu ne može dogoditi. Jer mi smo magarad koja dopušta da nas se uzjaše. Cijene svih režija otišle su u nebo. U međuvremenu je izgubljeno tko zna koliko radnih mjesta. Svakoga dana stižu prijetnje ovrhama, jadnicima se isključuje struja ili voda, a mi šutimo. Kažu mi da Građanska inicijativa „Za referendum“ skuplja potpise do ponoći premda je već prvi dan stotine tisuća nas trebalo pohrliti na štandove. Ali se zato, kad su skupljani potpisi za predsjedničke izbore, stajalo u redovima kao da se nešto dijeli.
Sjetite se i prosvjeda Udruge Franak. Iako nas je bilo 15 000, trebalo nas je 100 000 okupirati glavni zagrebački trg. Ali okolne ulice bile su pune lokatora i žderača kojima je očito dobro. Ili su pak samo lažnjaci koji žive na dug? Kuknjava ministra Lalovca bjelodano je dokazala da smo u raljama bankarskog lobija. Zar jedan ministar suverene zemlje mora na koljenima klečati kako bi bankama objasnio da ne mogu upropastiti cijeli jedan narod? Debeloguzani po Saboru i Vladi beru privilegije, tui tamo dođu na posao, kupuju se Audiji s grijanim sjedalima, a istodobno ukida sića iz nagradnog fonda za talentiranu djecu jer se tobože štedi. Pa što ne štede na sebi, jebem im mater, nego na pametnoj djeci koja će nam biti budućnost? Ili je ipak bolje da ta djeca na vrijeme shvate da ih nitko s njihovom pameću ne treba i da je bolje da pakiraju stvari i odu u inozemstvo? Ovdje je sve posloženo da imaju uhljebi i umreženjaci. Zašto njima nije jedan mjesec isplaćen minimalac da bi sposobna i pametna djeca dobila nagrade?
Dragi moji, zato djelujmo. Svatko neka djeluje na svoj način. Ali bitno je suprotstaviti se nasilnom sustvu koji je pljačkom, nemoralom i bezosjećajnošću uništio narod. Izađite na ulice, prosvjedujte, potpisujte, pišite na društvenim mrežama, krenite na deložacije, uključujte jadnicima struju i vodu, neka se napokon ohrabri smradna novinarska stoka, što poput bijednih miševa cenzuriraju i prešućuju. Ali, vjerujte mi i njima polako iz guzice dolazi u glavu. Još do prije mjesec dana neki nisu ni pomišljali javiti mi se na telefon, a kamo li pristati i doći u moju emisiju. Sad kada u nju dolaze oni koji iz večeri uvečer s prezirom gaze političke oligarhije, i oni bi štogod rekli. Nema problema. Premda sa zadovoljstvom gledam kako im guzica žvaće gaće. Tek dolaze za njih teška vremena. Jer nas, koje su bacili na ulicu, uzeli egzistenciju, grohotom se smijali kada smo gladovali, nitko više ničim ne može kupiti.